Dnevnik sastavljača križaljki (4): Definicije
Ako je mreža kostur križaljke, definicije su njezin karakter. I upravo tu najčešće nastaju problemi koje sam si sam zakomplicirao.
Rješenja već postoje, slova su posložena, ali definicija mora obaviti sav posao. Ona mora biti dovoljno jasna da vodi do točnog odgovora, ali ne toliko očita da vrijeđa inteligenciju rješavača. To je tanka linija, a ja je redovito prijeđem – u oba smjera.
U početku se trudim. Pišem definicije koje zvuče precizno, neutralno, gotovo dosadno. I onda se pojavi ona jedna, posebna. Malo duhovita, malo pametna, s trunkom ironije. Pročitam je i pomislim: ovo je dobro. To je prvi znak za uzbunu.
Jer definicije koje se sviđaju sastavljaču često se ne sviđaju križaljci. One imaju tendenciju da budu preširoke, previše samouvjerene, ponekad čak i koketne s višeznačnošću. Drugim riječima, vode na više od jednog rješenja.
Naravno, ja to u tom trenutku ne primijetim. Uvjerim se da je sve jasno, da će čitatelj “shvatiti što sam htio reći”. To je rečenica koju u enigmatici ne bi trebalo izgovarati. Križaljka ne smije zahtijevati tumačenje namjere autora.
Zato slijedi povratak. Čitanje definicija hladnim očima, traženje rupa, zamišljanje kako netko tko me ne poznaje i ne dijeli moje asocijacije dolazi do potpuno drugog odgovora. U tom procesu najčešće stradavaju definicije na koje sam bio najponosniji.
Na kraju ostaju one koje su tehnički korektne, pomalo suhoparne i potpuno neupadljive. Nitko ih neće citirati, nitko se njima neće oduševiti. Ali nitko se zbog njih neće ni javiti.
U enigmatici je to uspjeh.
