Dnevnik sastavljača križaljki (5): Završetak koji nikad nije kraj
Kad završim križaljku, osjećaj je uvijek isti: kratkotrajno olakšanje, ne ponos. Zadnje slovo ne donosi euforiju, samo potvrdu da više ne vidim očite probleme. Skriveni problemi čekaju u sjeni, da me iznenade sutradan.
Pošaljem križaljku uredniku i znam da je moj posao završen u granicama mogućeg. Ali već sutradan, ili čak isti dan, nova prazna mreža ponovno se pojavljuje. Opet isti osjećaj samopouzdanja, opet ista iluzija da ovaj put neće biti problema.
Neće. Svaka mreža donosi nove zamke, nove kompromisne riječi, nove kompromitirane definicije. I opet se vratim – jer tih nekoliko trenutaka kada sve funkcionira, kada definicije i rješenja “kliknu”, ipak je dovoljno da se čovjek preda ovom apsurdnom zanatu.
I tako se ciklus ponavlja. Greške, kompromisi, greške zbog kompromisa – sve je to dio igre. A ja sam tu, između prazne mreže i popunjene križaljke, vjerni kroničar vlastite nemogućnosti da ikada bude savršeno.
Nema komentara:
Objavi komentar